Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu

Krajem 16. stoljeća osmanska osvajanja u Europi izgubila su zamah i zaustavljena paper writing service su u Ugarskoj i Hrvatskoj, na području nazvanom Vojna krajina (Miltiärgrenze). Bila je to vanjska linija obrane što su je krajem 15. stoljeća počeli organizirati Habsburgovci, vladarska dinastija koja je vladala slovenskim zemljama u susjedstvu Hrvatske i također trpila od osmanskih prodora. Kada je 1527. hrvatski sabor u Cetingradu za novog hrvatskog kralja izabrao austrijskog nadvojvodu Ferdinanda Habsburškog on je tom prigodom obećao da će o svom trošku radi obrane Hrvatske od Turaka trajno uzdržavati 1.000 konjanika i 200 pješaka. U vječitoj besparici kralj nije mnogo držao do obećanja, a sve jači osmanski upadi uništavali su zemlju, a stanovništvo odvodili u ropstvo. Dio stanovnika se iselio dalje na zapad, a Habsburgovci su na opustošena područja počeli naseljavati izbjeglicama iz Osmanskog carstva: Vlasima, Srbima, Hrvatima, Mađarima i Rumunjima. U zamjenu za zemlju koju su dobili morali su vršiti stalnu vojnu službu na granici. Osim toga bili su izuzeti od svih poreza, ali i od vlasti hrvatskog sabora koji nikada nije priznao gubitak jurisdikcije nad tim područjem. Stajaća vojska na granici sastojala se od naseljenika i domaćeg stanovništva predvođenog domaćim plemstvom uz dio stranih najamnika i časnika. Vojsku su pretežito sačinjavali laki konjanici-husari i lako naoružani pješaci-haramije. Ljudstvo je bilo stalno pod oružjem, a zasjede, pljačke, upadi i s jedne i s druge strane bili su svakodnevni pretvorivši krajišnike u nemilosrdne ratnike odane bečkom dvoru. Bez obzira na njihovo podrijetlo bili su poznati pod imenom Hrvata (Croaten, Kroaten, Krabatten).

 

Prvi puta na europskim bojištima

U Tridesetogodišnjem ratu (1618-1648) nakon zatišja u ratu s Turcima Hrvati se po prvi puta odlaze boriti u Europu, kao plaćenici u sklopu carske vojske. Ratovali su pretežito kao laki konjanici često zajedno s lako naoružanim pješacima – hajducima, pod zapovjedništvom poduzetnih kapetana. Novačeni su uglavnom privremeno, samo za vrijeme trajanja vojnog pohoda, za plaću ako su imali sreće ili često samo za mogućnost stjecanja plijena. Ove isprva, slobodno ustrojene postrojbe (Kriegsvolk) raspuštale custom writing service bi se na koncu pohoda i vojne sezone i okupljale ponovno sljedećega proljeća za novu vojnu kampanju. Vojnici bi se pridružili istom zapovjedniku i postrojbi ili bi okušali sreću u drugim postrojbama. Ovi laki konjanici, naoružani kratkim puškama, gotovo uvijek se u carskim zapovijedima nazivaju “Hrvatima” ili “hrvatskim arkebuzirima.” Naziv potječe s početka Tridesetogodišnjeg rata kada je car i hrvatsko-ugarski kralj svoju laku konjicu, po savjetu hrvatskoga bana Franje Batthánya, ponajprije novačio u Hrvatskoj i Vojnoj krajini zbog toga što nije imao previše povjerenja u lake konjanike iz Mađarske.

Svake godine bilo bi ustrojeno nekoliko četa, a kasnije pukovnija Hrvata i hrvatskih arkebuzira, koje su brojale i do 10.000 konjanika. U srednjoj i zapadnoj Europi njihovo ime je uskoro postalo sinonim za vrst lakih konjanika iako je osim Hrvata među njima mnogo više Mađara, Poljaka, Rumunja i drugih istočnoeuropskih naroda. Tako je tijekom prve polovine 17. stoljeća nacionalno ime “Hrvat” zamijenilo naziv “husar” koji se dotada, a kasnije sve više upotrebljavao za ovu vrst lakog konjaništva. Da je tome tako potvrđuje i podatak da je u prosjeku u carskoj vojsci služilo 5 do 10 regularnih pukovnija Hrvata s 3 do 10.000 konjanika. Najviše ih je bilo 1636., kada je usklopu carske vojske bilo 19 pukovnija s oko 15.000 Hrvata. To je u svakom slučaju mnogo više no što je “ostatak ostataka nekada slavnog hrvatskog kraljevstva” s još uvijek opasnim Osmanlijama na granici mogao dati.

Isprva su Hrvati bili sezonske postrojbe lakih konjanika predvođene ugarskim i hrvatskim plemićima koji su imali čin višeg kapetana (Ober–Hauptmann). Kasnije su ustrojene konjaničke pukovnije koje su brojale 300 do 1.000 konjanika pod zapovjedništvom pukovnika (Colonel) koji je najčešće bio i vlasnik pukovnije (Inhaber). To znači da je osim zapovijedanja postrojbom bio zadužen za njezino uzdržavanje i plaće, kao i za novačenje. Dozvolu za novačenje dobio bi carskim patentom, a za troškove novačenja, opremanja i uzdržavanja svoje postrojbe dobivao je određenu svotu novaca. Na istom principu funkcionirale su sve vojske toga vremena pa su i Hrvati kao i ostali vojnici bili plaćenici koji nisu mnogo marili za cilj rata, iako su kao katolici vrlo rijetko prelazili na protivničku, protestantsku stranu. Konjaničke pukovnije sastojale su se od 5 do 10 četa koje su brojale 50 do 100 konjanika. Svakom četom zapovijedao je stotnik, odnosno satnik (Rittermeister).

Hrvati su sa sobom donijeli vlastiti način ratovanja koji su naučili i primjenjivali u dugotrajnim borbama s Turcima. Tako zvani “mali rat” sastojao se od zasjeda, prepada, smjelih prodora i brzog povlačenja, napada na neprijateljsku pozadinu i opskrbu, pustošenje i pljačku. Osim toga zapovjednici carskih vojski često su ih koristili za izviđanje i osiguranje glavnine vojske, kao prethodnice i zalaznice te opskrbu vojske. U bitkama su Hrvati zauzimali mjesto na krilima bojnog poretka sa zadatkom da natkrile protivnika i upadnu u njegovu pozadinu izazivajući nered i konfuziju. Prije bitaka često su uznemiravali neprijatelja zadržavajući ga prilikom dolaska do glavnine vlastite vojske i prilikom razvijanja u bojni poredak. U samim bitkama nisu bili previše postojani i kada bi naletjeli na jačeg ili bolje oklopljenog i naoružanog protivnika jednostavno bi se raspršili i ponovno sakupili na nekom drugom mjestu. U slučaju pobjede poslali bi ih da progone protivnika u čemu su bili vrlo uspješni. Hrvatski konjanici ubrzo su postali poznati po svojoj smjelosti, vještini, brzini i hrabrosti, ali zbog zadataka koji su im povjeravani bili su prisiljeni živjeti od plijena i područja na kojem su se nalazili tako da su ubrzo stekli reputaciju pljačkaša iako se po tome nisu ništa manje razlikovali od ostalih vojnika svih zaraćenih strana. Naime u to vrijeme nije postojala sustavna opskrba vojske, a i sam je rat uskoro potpuno izmakao kontroli tako da je Njemačka koja je bila glavno bojište gotovo potpuno opustošena, a izgubila je više od trećine stanovnika.

Zanimljivo je da se još u mnogim krajevima Njemačke i Švedske djecu kada su zločesta plaši prijetnjom da će doći Hrvati i odnijeti ih.

 

Ratnički put Hrvata

Ratnički put hrvatskih pukovnija tijekom Tridesetogodišnjeg rata gotovo je identičan bojnim pohodima carske vojske. Prvi spomen Hrvata u sklopu carske vojske nalazimo već 1619. u jednoj od prvih bitaka rata, u sukobu kod Zablatha. Potom se nalaze u sklopu carske vojske pod zapovjedništvom generala Boucquoisa u južnoj Češkoj i učestvuju u pobjedi carevaca pod generalom Tillyem nad pobunjenim Česima u bitci na Bijeloj Gori nedaleko Praga. Slijedećih godina ponovno pod Tillyem bore se na pohodu kroz Bavarsku, zatim u Palatinatu pa sve do rijeke Rajne. Tijekom opsade grada Heidelberga preplivali su na konjima rijeku Neckar i upali u grad. Nadalje ih nalazimo u sklopu carske vojske zagonetnog Albrechta von Wallensteina, nekadašnjeg protestanta, tijekom potjere za protestantskim vojskovođom grofom Mansfeldom kroz sjevernu Ugarsku. U nastavku pohoda imali su jednu od glavnih uloga tijekom borbe protiv Gabora Bethlena, protestantskog princa Transilvanije koji je želio od Habsburgovaca preoteti ugarsku krunu. Njihov doprinos je bio značajan zato što su bili jedini Wallensteinov odgovor na brojno transilvanijsko lako konjaništvo koje je sačinjavalo pretežiti dio Bethlenove vojske. U ovom pohodu hrvatske pukovnije je predvodio ban Juraj Zrinski koji se tijekom pohoda razbolio i umro. Hrvati nadalje sudjeluju u pohodu protiv danskoga kralja Kristijana IV kojeg je carska vojska pobijedila kod mjesta Lutter am Barenberg, progonila sve do Danske i prisilila na potpisivanje primirja i tako ga izbacila iz rata. Tada je vodstvo protestanata preuzeo “Lav sa sjevera”, švedski kralj Gustav II. Adolf iskrcavši se 1630. u sjevernoj Njemačkoj. U borbi protiv Šveđana Hrvati su se pod zapovjedništvom grofa Holcka istaknuli u jednoj od najodsutnijih bitaka rata, prvoj bitci kod Breitenfelda, ali to nije moglo spriječiti poraz carske vojske. Hrvatsko konjaništvo napalo je švedske saveznike, sasku pješadiju, razbilo pukovnije “Starschal zu Fuss” i “Klintzing zu Fuss”, a tom prilikom zarobljene su četiri zastave i dva topa. Osim njih u bitci su sudjelovale i pukovnije Hrvata pod zapovjedništvom Gallanta i Saradetzkog. Prije toga u opsadi protestantskog grada Magdeburga Hrvati su pod zapovjedništvom Pappenheima pregazili rijeku Labu i upali u grad. Time je otvoren put carskoj vojsci koja ga je strahovito opustošila. Godine 1633. sudjeluju i u pohodu grofa Holcka na Leipzig.

Hrvatske pukovnije bore se kao predstraže i na oba krila carske vojske u bitci kod Lützena u kojoj je carska vojska poražena, ali je na švedskoj strani poginuo sam švedski kralj Gustav II. Adolf. Ipak, uskoro se carskoj vojsci i Hrvatima ratna sreća osmjehnula pa su odnijeli veliku pobjedu nad Šveđanima kod Nordlingena 7. rujna 1634. Ovdje su Hrvati prodrli u švedsku pozadinu i napali Šveđane s leđa. Kasnije još iste godine hrvatske pukovnije pod zapovjedništvom “generala Hrvata” grof Ludovika Isolanija potukle su Šveđane u okršajima kod Dinkelsbühla, Mergentheima i Rothenburga. Također su sudjelovali u zauzeću gradova Salzungena i Meinungena.

Kada je Francuska ušla u Tridesetogodišnji rat na strani Švedske i protestantskih njemačkih kneževina Hrvati kao prethodnica predvode prodor carske vojske gotovo do samog Pariza. Nakon povlačenja sukobi s Francuzima se nastavljaju na Rajni i Majni gdje tijekom zime 1642. na 1643. carski vojskovođa Johann Werth s Hrvatima pustoši njihove zimske logore. Rakoczyev ustanak u Ugarskoj i prodor Šveđana sve do Praga pred kraj rata dovode Hrvate ponovno na bojna polja Češke odakle je i rat krenuo. Povijesni krug se zatvara, a Nikola i Petar Zrinski poput svoga oca Jurja dovode hrvatske čete pod svojim zapovjedništvom i stavljaju ih caru Ferdinandu IV. na raspolaganje. U posljednjoj fazi rata sudjelovao je uz druge mlade hrvatske plemiće i budući zagrebački kanonik Juraj Rattkay koji je svoje doživljaje i viđenje rata opisao u svojem znamenitom djelu Memorie regum et banorum. Nakon što se istaknuo u bojevima car je imenovao Nikolu Zrinskog “Generalom svih Hrvata” (Croatorum omnium generalis), a Hrvati su prilikom jednog iznenadnog napada Šveđana spasili život i samom caru.

 

Nepoznata epizoda

U literaturi se dosta kalkuliralo o tome da li su Hrvati ubili švedskoga kralja Gustava II. Adolfa 15. studenog 1632. u bitci kod Lützena? Postoji mnogo priča i verzija i često se ovisno o potrebama i načinu pisanja izvlačila i dokazivala pojedina. Ipak, činjenice su sljedeće: u bojnom poretku carske vojske na njezinom lijevom krilu nalazilo se zajedno s kirasirima 38 eskadrona Hrvata pod zapovjedništvom generala Isolanija, dok je nasuprot njih švedskom konjicom na desnom krilu zapovijedao sam kralj Gustav II. Adolf. Kada je bitka počela kralj je osobno u juriš poveo Smålandsku konjicu, ali je ubrzo pogođen u lijevu nadlakticu. Metak mu je slomio kost pa je zaostao kako bi mu podvezali ranu. Uskoro je od šoka pao u nesvijest pa ga je njegova pratnja pokušala odvesti natrag prema švedskim linijama, ali tada su naletjeli na carske kirasire i Hrvate. Došlo je do žestoke borbe u kojoj je kraljevska pratnja posječena, a sam kralj zadobio je tri uboda u desnu stranu tijela, a jedan kirasir ga je pogodio pištoljem u leđa. Ipak još nije bio mrtav pa su ga kada je pao s konja dokrajčili metkom u sljepoočnicu te mu svukli odjeću i čizme ostavivši ga samo u košulji. Njegov debeli kožni kaput završio je kao trofej na bečkome dvoru. Nakon Prvog svjetskog rata u znak zahvalnosti švedskom Crvenom križu za pomoć austrijska ga je vlada vratila i danas se čuva u bogatoj zbirci Kraljevske trofejne zbirke. Na temelju znanstvenih ispitivanja zaključeno je da su spomenute tri ubodne rane na desnoj strani kaputa mogle nastati samo upotrebom uskog četverobridnog mača, odnosno mača za probijanje pancira (Panzerstechera) kakvog su u to vrijeme u carskoj vojsci nosili samo laki konjanici Hrvati. Uzevši u obzir tu činjenicu, kao i to da su se hrvatske pukovnije borile na tom djelu bojišta možemo opravdano zaključiti da su i Hrvati sudjelovali u pogibiji jednog od najopasnijih carskih protivnika.

 

U sklopu drugih vojski

Osim u službi Habsburgovaca, Hrvati su kao i svi plaćenici toga vremena ulazili i u službe drugih, ali katoličkih vladara. Tako možemo naći hrvatske pukovnije u bavarskoj, španjolskoj i francuskoj vojsci. U Bavarskoj jedna je pukovnija ustrojena 1631., a druga 1645. godine. Obje su raspuštene 1649. po završetku rata. U sklopu španjolske vojske podignute su tri pukovnije i to 1638., 1639. i 1642. godine, a najvjerojatnije su bile u Nizozemskoj koja je tada bila pod španjolskom vlašću. Kada je Francuska ušla u Tridesetogodišnji rat carska je vojska upala u Francusku, a njezine prethodnice sastavljene od pukovnija Hrvata stigle su sve do St. Dennisa, današnjeg predgrađa Pariza. Francuzi u nedostatku vlastitog lakog konjaništva od zarobljenika, prebjega i dezertera ustrojili su vlastite hrvatske konjaničke pukovnije. Na tradiciji triju pukovnija Hrvata koje su ratovale u sklopu francuske vojske tijekom Tridesetogodišnjeg rata francuski je kralj Luj XIV godine 1667. ustrojio elitnu konjaničku pukovniju Kraljevskih Hrvata (Royal Cravates).

Po završetku Tridesetogodišnjeg rata mnogi hrvatski najamnici ostali su bez posla, ali sa sjajnom reputacijom hrabrih i odvažnih ratnika. Zahvaljujući tome saski je knez izbornik Johann Georg II., koji je u Češkoj ratovao s braćom Zrinski i upoznao njihove vrline, ustrojio 1656. jednu satniju Hrvata i priključio je svojoj dvorskoj gardi. Ova postrojba nazvana Kurfürstliche Kroaten Leib Compagnie zu Ross ostala je u službi saskoga dvora sve do 1680. kada je Johann Georg II. umro, a njegov je nasljednik raspustio.

 

Kravat pukovnija – danas

Počasna satnija Kravat-pukovnije, u suorganizaciji ustanove Academia Cravatica (AC) i Turističke zajednice grada Zagreba, od 10. srpnja 2010. godine izvodi program smjene straže i ophoda užim središtem grada Zagreba.

Kravat-pukovnija je autorska zamisao Marijana Bušića – ravnatelja AC i utemeljitelja šireg projekta “Hrvatska – domovina kravate”. Odjeveni u replike odora hrvatskih vojnika iz Tridesetogodišnjeg rata u 17. stoljeću, Počasna satnija svojim programom aktualizira povijesne početke kravate, jedinstvenog hrvatskog doprinosa svjetskoj kulturnoj baštini. Iz dosadašnjih odjeka u medijima, kao i praćenja reagiranja turista i stanovnika Zagreba, proizlazi ocjena da je taj projekt ostvario očekivanja i potvrdio se kao originalan i iznimno atraktivan turistički proizvod, koji promovira Zagreb kao Prijestolnicu kravate.