Hrvati su bili naoružani ugarskom, turskom ili poljskom sabljom, ravnim teškim mačem (palošem), dugim mačem za probijanje pancira (panzerstecher) s trobridnom ili četverobridnom šiljatom oštricom, buzdovanom, bojnim čekićem (nadžakom), sjekirom, te vatrenim oružjem – parom pištolja s mehanizmom za paljenje na kolo nošenim u kuburlucima na sedlu.
Dio hrvatskih konjanika je u prvoj polovici rata nosio i duga koplja, a naoružanje je ponekada upotpunjavao bič, kompozitni luk i strijele ili kratka puška s mehanizmom na kolo (kolašica). Sablja se nosila obješena o pojas na lijevoj strani, a paloš i mač za probijanje pancira ispod kolana sedla.
Hrvati nisu nosili mnogo zaštitne opreme već su se više pouzdavali u brzinu. Ipak, neki su nosili kacigu šišak sa štitnicima za uši i vrat, ponekada prsni i leđni pločasti oklop, ali češće dugu pancir košulju izrađenu od povezanih željeznih prstena. Njihovo oružje i oprema bila je mješavina zapadnjačkih i istočnjačkih utjecaja, a vrlo često je bila bogato ukrašena zlatom, srebrom, dragim i poludragim kamenjem.
Pod orijentalnim utjecajem često su brijali glave ostavljajući na vrhu samo perčin kose. Ako nisu nosili kacigu Hrvati su na glavama imali krznene kape, a oblačili su i krznom obrubljene dugačke kapute ponekada bez rukava ili jakne i dolame. Ispod su imali košulju i prsluk, a preko svega plašt ili kabanicu s kapuljačom najčešće crvene boje. Po tome su ih često i nazivali “crveni kapucini”. Od lošeg vremena štitili bi se i ogrtačima napravljenim od životinjskih koža i krzna. Oko pasa vezali su kožni remen na kojem je visjela sablja, a preko njega su često imali svileni pojas.
Hlače su bile uske i dugačke do gležnja ili do koljena ovisno o obući: visokim čizmama do koljena kakve je češće nosila teška konjica ili mnogo češće čizmama koje su pokrivale potkoljenicu ili pak niskim čizmicama do gležnja. Potonja dva tipa čizama imala su prste sabijene u špic i potpeticu kako bi konjanik što čvršće stajao u stremenu, a nastale su pod turskim utjecajem. Često su nošene i izvorne turske čizme.
Jedan dio odjeće hrvatskih konjanika posebno je privukao pažnju Europe i ubrzo postao općeprihvaćeni odjevni predmet koji se nosi i dan danas. Bila je to marama, odnosno rubac kojega su Hrvati čvorom vezivali oko vrata. Časnici su nosili rubce izrađene od svile dok su oni za obične vojnike bili od vune. Rubac je služio kao zaštita od prašine i znoja, a mogao se upotrijebiti i za previjanje rana. Zajedno s hrvatskim pukovnijama koje su ušle u službu francuskoga kralja Luja XIV rubac je stigao i u Pariz gdje je postao vrlo popularan modni detalj.
S ulica Pariza proširio se čitavom Europom, a kasnije i svijetom danas opće poznat pod nazivom kravata. Ime kravata nastalo je od naziva za Hrvate (Krawatten, Krabaten), a i danas u mnogim europskim jezicima naziv za kravatu (francuski – la Cravate, njemački – die Krawatte, španjolski – Corbata, talijanski – Cravatta, hrvatski – Kravata, češki i slovački – Kravata, Greek– grabata) potječe od imena carskih lakih konjanika iz Tridesetogodišnjeg rata.
Hrvatski arkebuziri bili su mnogo više zaštićeni oklopom koji se sastojao od zatvorene kacige (Burgoneta) ili Šišake, željeznog ovratnika, pancirne košulje, oklopa i oklopnih štitnika za natkoljenice ili kasnije samo od prsnog oklopa koji je bio pričvršćen remenima koji su se ukrštali na leđima. Kao zaštita služio je i debeli kožni kaput koji se mogao nositi ispod ili preko oklopa. Par dugačkih kožnih rukavica štitio je ruke i podlaktice, a visoke kožne čizme noge.
Osnovno oružje arkebuzira bila je kratka puška s mehanizmom za paljenje na kolo, a još su u kuburlucima na unkašu sedla nosili i par pištolja, također s mehanizmom za paljenje na kolo. Zbog praktičnosti se lijevi pištolj iz kuburluka vadio desnom, a desni pištolj lijevom rukom. Uz vatreno oružje nosio se i pribor, a sastojao se od posude za nošenje baruta, vrećice s metcima i ključa za navijanje mehanizma za paljenje. Hladno oružje činio je mač ili sablja. Arkebuziri su se osim kao konjanici mogli boriti i kao pješaci.
Konjska oprema Hrvata bila je ugarskog ili turskog podrijetla. Sedla su obično bila prekrivena bogato ukrašenim i izvezenim tkaninama ili pak životinjskim kožama ili krznima; vučjim, medvjeđim ili egzotičnim lavljim i tigrovim. Na prednjem djelu sedla o unkašu nosili su se kuburluci za pištolje, a konjski oglav završavao je lakom ugarskom žvalom s jednim, ali ponekada i dva para uzdi. Upravljanje konjem s dva para uzdi bilo je zahtjevnije, ali i efikasnije. Gornji par uzdi prenosio je pritisak jahača na rub konjskih usnica i tako usmjeravao konja lijevo ili desno, dok je donji par vršio pritisak na jezik konja i spuštao mu glavu kontrolirajući mu tako brzinu. Ispod konjske glave na dva kožna remena visio je ukras koji se kasnije tijekom 18. stoljeća pretvorio u karakterističan polumjesec, simbol Djevice Marije.
Ovaj ukras izvorno potječe od para kljova divljeg vepra, koje su se kao simbol odvažnosti i hrabrosti vješale ispod konjske glave, a kasnije se taj ukras zbog sličnosti oblika pretvorio u polumjesec. Često se umjesto ovog simbola na istom mjestu kao ukras, ali i radi zaštite konja od napasnih muha vješao konjski ili lisičji rep. Uzde i remenje bili ukrašeni zlatnim ili srebrnim pločicama ili zakovicama.