Zastave hrvatskih pukovnija iz Tridesetogodišnjeg rata čuvaju se u Vojnom muzeju u Stockholmu i to su ujedno i najstarije ikada sačuvane hrvatske zastave.

U zbirku muzeja došle su kao dio ratnog plijena, a potječu iz tridesetih godina 17. stoljeća. Zastave imaju karakterističan oblik konjaničkih zastava u obliku lastavičjeg repa, ali njihova je posebnost u tome što imaju samo gornji krak.

Izrađene su od svile i damasta oslikanog ukrasima. Crvena, odnosno svijetlo plava pozadina označena je zlatnom carskom krunom iznad velikog slova F, inicijalom cara Ferdinanda II i Ferdinanda III, okruženog s dva plamena. Plameni simboli dio su ukrasnih elemenata Ordena zlatnog runa. Ova simbolika pojavljuje se na sve četiri sačuvane zastave.

Najstarija sačuvana zastava pripadala je najvjerojatnije pukovniji Stjepana Dragija (Dragića) koja je ustrojena 1627, a sljedeće godine preustrojena u gardijsku jedinicu carskog maršala Rombalda Collatoa. Zastava je crvene boje i ukrašena je zlatnim plamičcima, a u sredini se nalazi uokvireni motiv brod, sidra, spuštene crvene zastave s njegovom devizom SPE.MEA.IN.DEO.EST. (Uzdanje moje je u Boga). U kraku je smješten grb – crveni štit s tri zlatne kugle.

Druge dvije zastave gotovo su identične i vjerojatno su pripadale pukovniji Stjepana Petrosića (nekadašnjoj pukovniji Keglević). Izrađene su od svijetloplavog vezenog damasta i obilježene su u sredini polja okrunjenim zlatnim inicijalom F cara Ferdinanda II. dok na drugoj strani nemaju nikakvih simbola. Ovu pukovniju Hrvata ustrojio je 1632. grof Petar Keglević, a sljedeće godine preuzeo ju je Stjepan Petrosić. U sukobu kod Lausnitza pukovnija je pretrpjela velike gubitke i izgubila sve zastave, a poginuo je i sam pukovnik Petrosić. Iz toga ratnog plijena vjerojatno potječu i ove dvije zastave.

Posljednja od četiri sačuvane zastave svjetlo plave je boje i uz inicijal Ferdinanda na jednoj strani na drugoj ima motiv borbe sv. Jurja sa zmajem u ovalnom vijencu iz palminih grančica. U pozadini pred dvorcem je princeza na koljenima u molitvi, a natpis na gornjem djelu glasi S. GEORGIJ ADIUUA NOS (Sveti Juraj pomozi nam). Ova je zastava zarobljena 28. ožujka 1631. u bitci kod Zehdenicka an der Havela, sjeverno od Berlina, a pretpostavlja se da je pripadala jednoj od pet hrvatskih četa pukovnije Ludviga Isolania, koje su ranije bile dio Wallensteinove hrvatske garde i koje su Šveđani u toj bitci razbili.

U opisima drugih zastava koje nažalost nisu ostale sačuvane spominju se još i brojni drugi motivi poput: svetog križa, djevice Marije, svetog Mihovila, carskog dvoglavog orla, Fortune ili vučje glavlje kao i riječ Victoria (pobjeda).

Svaka satnija u sklopu pukovnije imala je vlastitu zastavu. Prva satnija obično je bila elitna, odnosno pukovnikova tjelesna straža, a njezina zastava razlikovala se od više ili manje ujednačenih zastava ostalih satnija.